Udruženje „Novi put” iz Mostara osnovano je 2010. godine na incijativu žena koje su stekle dugogodišnje iskustvo na prevenciji i borbi protiv trgovine ljudima, rodno zasnovanog nasilja i nasilja nad djecom te u direktnom radu sa potencijalnim i stvarnim žrtvama navedenih oblika nasilja. Pored toga, udruženje “Novi put” aktivno radi i na edukaciju marginaliziranih i ranjivih kategorija te promociji rodne jednakosti i ljudskih prava u saradnji sa svim relevantnim institucijama.

Piše: Đorđe Krajišnik

“’Novi put’ provodi svoje aktivnosti na podizanju svijesti i sprečavanju različitih oblika nasilja putem programa javnih kampanja i kampanja zagovaranja, prevencije i edukacije u okviru kojih organizuje treninge, seminare, okrugle stolove, radionice i predavanja za ranjive kategorije, širu javnost te predstavnike i predstavnice nevladinih organizacija, medija i državnih institucija. Posebna pažnja se posvećuje mladima koji u opštem smislu predstavljaju kategoriju pod rizikom od trgovine ljudima, dječije pornografije, vršnjačkog nasilja i za njih se organizuju tematske radionice i predavanja u savjetodavnom centru Udruženja “Novi put,” kao i edukacije u osnovnim i srednjim školama. Osim navedenih aktivnosti, Udruženje pruža savjetodavnu i primarnu psiho-socijalnu pomoć putem svoje telefonske i on-line linije za pomoć potencijalnim i stvarnim žrtvama nasilja”, stoji u zvaničnom predstavljanju ovog udruženja.

Udruženje “Novi put” iz Mostara dobitnik je prestižne međunarodne nagrade za 2021. godinu, koju za borbu protiv trgovine djecom i seksualnog iskorištavanja djece dodjeljuje fondacija „Child10“ iz Kraljevine Švedske, kao i nagrade njenog veličanstva, švedske kraljice Silvije, i njene fondacije „Briga o djeci“. “Novi put” iz Mostara je jedna od samo deset nagrađenih organizacija, izabranih između preko 90 nominacija iz 27 zemalja širom svijeta. Ova bosanskohercegovačka nevladina organizacija je jedina u Bosni i Hercegovini koja je dobila ovu nagradu i koja je pohvaljena za „svoje napore i doprinos s ciljem iskorjenjivanja svih oblika eksploatacije djece i djevojaka u Bosni i Hercegovini“.

Rad u vrijeme pandemije

U razgovoru za Snagu lokalnog Abida Pehlić iz mostarskog udruženja “Novi put” govori o iskustvima rada u vremenu pandemije, te o sve većem broju onih koji se “Novom putu” obraćaju za neku vrstu pomoći u ovim teškim okolnostima za mnoge ljude. Pehlić nam je kazala da su prije pandemije radili savjetovanje direktno u savjetovalištu, te da je to jedna od aktivnosti kojima se intenzivno bave.

– Prije pandemije smo jako puno radili na terenu, na podizanju svijesti među ranjivim kategorijama o trgovini ljudima, rodno zasnovano nasilju i nasilje nad djecom. Organizovali smo, pored toga, mnogo seminara, treninga i drugih aktivnosti. Međutim, kada je pandemija krenula mi smo se suočili s veoma mnogo poziva na našoj liniji za pomoć. Već niz godina imamo tu telefonsku liniju za pomoć u slučajevima trgovine ljudima, kao i svih vrsta nasilja. Nakon svega desetak dana od početka pandemije mi smo se suočili sa znatno povećanim brojem poziva. Nas je to malo zateklo, znali smo da postoji veliki broj slučajeva nasilja, ali ne toliko. Sad već imamo Viber i What’s up aplikacije koje smo tokom pandemije promovisali putem Facebooka i Instagrama i koje su nam omogućile da nas ljudi kontaktiraju anonimno i zatraže savjet, pomoć, iako je svim našim klijentima anonimnost i u slučajevima neposrednog dolaska uvijek bila zagarantovana.

Naša sagovornica ističe da prije pandemije su jako rijetko radili online savjetovanje, veliku većinu aktivnosti su obavljali direktno. Sada, u izmjenjenim okolnostima, kako naglašava, doima se da je upravo mogućnost anonimne prijave za mnoge ljude koji trpe nasilje, a društvo ih dodatno stigmatizira ako nasilje prijave, bila olakšavajuća okolnost. Kada smo započeli isključivo s online savjetovanjem, znali smo da smo veoma patrijarhalno i tradicionalno društvo, u kome je žrtvama nametnuta stigma da su one zapravo krive za to što su žrtve nasilja. I, čini mi se, otvorili smo pandorinu kutiju. Suočili smo se sa jako puno zahtijeva i radili smo u prethodnom periodu na jako teškim slučajevima. Na području Mostara i okoline, opisuje stanje Pehlić.

– To nam je pokazalo da žrtve imaju jako izražen osjećaj sramote, zbog nasilja koje proživljavaju. Jako je to tužno i jako pogrešno. Mi već godinama radimo na osnaživanju potencijalnih i stvarnih žrtava nasilja i uvijek im nastojimo pojasniti da one ni u kom slučaju ne mogu biti krive za nasilje koje trpe. Shvatamo da u vezama ponekad dolazi do nesuglasica ili da ljudi nisu istog svjetonazora, mentaliteta, ali to ne smije da bude opravdanje za nasilje, bilo verbalno, fizičko ili ekonomsko. Pored toga, ima jako puno psihičkog nasilja, nasilja koje nije vidljivo golim okom, a ono ostavlja dugotrajne posljedice. Takva vrsta nasilja je prisutna u porodicama i slabijeg, i srednjeg imovinskog stanja, ali i u imućnim porodicama. Imamo porodice koje su situirane, muž i žena rade, međutim nasilje je sve prisutnije i u tim okvirima. Ono što nas najviše zabrinjava jeste činjenica da u jednoj porodici nemamo samo jednu žrtvu. Iako je obično supruga žrtva, u većini slučajeva su djeca zapravo sekundarne žrtve nasilja, svjedoče nasilju u porodici i pate od unutarnje borbe, na čiju stranu da stanu, jer vole oba roditelja, istakla je Abida Pehlić.

Ona dalje navodi da “Novi put” ima i jako mnogo upita za pravno savjetovanje. Najviše, kako kaže, rade savjetovanje u HNK, ali imaju upite i iz drugih područja BiH.

– Osobe koje nam se obraćaju za pravnu pomoć se najviše informišu o mogućnostima dobijanja starateljstva nad maloljetnom djecom, podjeli zajedničke imovine. Pošto je Mostar mali grad žene ne žele da se izlažu tome da recimo suprug sazna da je bila kod advokata i da se raspitivala o mogućnosti razvoda braka. Kada je u pitanju nasilje u porodici, jako veliki problem je to što u većini slučajeva supruga je ta koja s djecom napušta zajednički dom. A bilo bi jedino razumno da majka i djeca ostanu u stanu ili kući, posebno ako je otac počinitelj nasilja, ističe Pehlić.

Nasilje nad djecom

Govoreći o nasilju nad djecom naša sagovornica iz udruženja “Novi put” kaže da o nasilju nad djecom, budući da ona sama ne prijavljuju nasilje, najčešće saznaju od nastavnika, učitelja, koji su to uočili kod djeteta. Ona dodaje da su upravo prije pandemiji pokrenuli kampanju o podizanju svijesti o problem nasilja nad djecom.

– Pandemija nas je omela u realizaciji te kampanje, i to u trenutku kad smo već počeli da posjećujemo škole. U sigurnom okruženju za njih, razgovarali smo s djecom koja su identifikovana kao potencijalne žrtve bilo nasilja u porodici ili vršnjačkog nasilja. Do djece koja su sekundarne žrtve nasilja obični dođemo preko majki, koje su klijentice u našem savjetovalištu. Ono što nas zabrinjava jeste porast nasilja nad djecom na društvenim mrežama, i pogotovo vrbovanja djece u svrhu proizvodnje pornografskog materijala. Trgovina djecom u svrhu pravljenja pornografskog materijala, koje se dalje širi putem interneta, a posebice dark weba, je jedan veliki problem. Često se dešava da sama djeca nesvjesno uvlače jedna druge u takve probleme, i mi ovom pitanju posvećujemo posebnu pažnju već dugi niz godina, kroz preventivno- edukativne radionice i predavanja, za učenike i učenice osnovnih i srednjih škola na području BiH, kako bismo im kroz primjere iz prakse i kroz puštanje edukativnih videa i drugih sadržaja, ukazivali na koji način djeca mogu biti vrbovana putem interneta, a naročito putem društvenih mreža. Taj način rada se pokazao jako korisnim i interesantnim za djecu. Međutim, na skoro svakoj radionici smo mogli da uočimo da je neko dijete već bilo vrbovano ili iskorišteno na taj način, ili da učesnici radionice poznaju nekog od djece, kojoj se to već desilo, iznosi zabrinjavajuće podatke Abida Pehlić.

Govoreći o tome šta se zakonski može postići u smislu sankcionisanja iskorištavanja djece i nasilja putem interneta, Pehlić objašnjava da je što se tiče zakona cyber kriminal najmanje regulisano područje.

– Najteže se može otkriti jedno takvo djelo, a upravo takvo djelo ostavlja dugoročne posljedice, jer kada neko dijete objavi ili pošalje svoju fotografiju sa recimo neprimjerenim sadržajem, nikad više ne može biti sigurno gdje je i kod koga je ona završila, odnosno da li je završila na nekom od pornografskih sajtova. To je strah s kojim dijete mora da živi cijeli svoj život. Tu je i strah od mogućeg zadirkivanja, ruganja od strane vršnjaka. Nažalost, nerijetko se dešava da dijete dobiva anonimnu poruku u kojoj se njoj ili njemu šalje fotografija uz pogrdne komentare ili nemoralne prijedloge i zahtijeve. Imamo situacije gdje dijete, koje ne zna šta su pornografija i vrbovanje uđe u komunikaciju putem društvenih mreža s osobom za koju misli da mu/joj je vršnjak, a zapravo upadne u zamku odrasle osobe, koja se nalazi s druge strane ekrana i koja je jako dobar manipulator, koja zna kako najlakše može zastrašiti dijete i natjerati ga da uradi sve što od njega želi. Dijete se ustručava da se povjeri bilo kome, jer živi u strahu od manipulatora i njegovih ucjena. Jedan jako kompleksan problem, i jako je zahtjevno raditi s djecom koja su bila žrtva takve vrste nasilja. U većini slučajeva vršnjačkog nasilja smo uspijevali da zajedno sa žrtvom i počiniteljom nađemo rješenje za situaciju koja je dovela do nasilja, ukazujući na posljedice koje je to djelo povuklo za sobom, kakav uticaj je imalo na žrtvu. Ali, kad se radi o internetskom nasilju, žrtva u većini slučajeva ne zna ko se nalazi s “druge strane” ekrana, što predstavlja dodatno opterećenje, jer  djeca uvijek imaju u podsvjesti bojazan da će se jednom neko pojaviti s tom fotografijom, video uratkom, zaključila je u razgovoru za Snagu lokalnog Abida Pehlić iz udruženja “Novi put” iz Mostara.