Riječ je o djeci s invaliditetom, jednoj od najmarginaliziranijih grupa u Bosni i Hercegovini.
Prema podacima UNICEF-a, u Bosni i Hercegovini čak 6,5 posto djece od dvije do devet godina ima neku vrstu invaliditeta. Većini njih ograničen je pristup školi, jer su ona ipak 'malo 'drugačija od drugih'' i ne uklapaju se u savršeni svijet ostale djece kojima ''ništa ne fali''.
    
Redovne škole još su uvijek nespremne da prihvate djecu sa invaliditetom, u smislu da je većina škola u BiH neadekvatno opremljena za djecu kojima je potrebno učenje prema programima prilagođenim njihovim potrebama, kao i sa kadrom za rad. Mnoga od njih se nalaze u specijalnim školama, što negativno utječe na njihovo puno učešće u društvu. Iz takvih škola, naime, djeca s invaliditetom, okružena jedni drugima, teško da mogu biti pripremljena za onaj stvarni život, dok s druge strane, djeca u redovniim školama odrastaju, a da ne znaju da tamo negdje postoje djeca drugačija od njih, na taj način nesvjesno izgrađujući stav da ih ne trebaju prihvatiti kao sebi ravne.
Doduše, u nekim od specijalnih škola djeca s invaliditetom dobivaju adekvatna znanja, poput, npr. gluhe djece koja u takvim školama nauče znakovni jezik jako bitan za svadavanje barijera, no bilo bi dobro kad bi se takva znanja omogućila i u redovnoj školi.

 Važnost podrške institucija

Kroz razgovor s roditeljima čija su djeca s poteškoćama u razvoju upisana u osnovne škole na području Hercegovačko neretvanske županije, točnije u Mostaru, doznajemo da se već godinama radi na povećanju broja asistenata u nastavi. Daniela Jurčić, majka autističnog dječaka, pohvaljuje školu u koju ide njezino dijete, naglasivši da se s njim puno radi na usvajanju znanja putem prilagođenog programa, u razredu je jedini s poteškoćama u razvoju, ima svog osobnog asistenta, ostali učenici se prema njemu zaštitnički odnose,  pa njezino dijete s radošću ide u školu. Kako je istakla, ona se s problemima susreće u nekim drugim životnim situacijama, gdje nije očekivala odbačenost i stigmatizaciju djece s poteškoćama u razvoju, prepričavši nam događaj kada je zajedno sa svojim autističnim sinom otišla u jednu instituciju izvaditi dokument, te je bila verbalno napadnuta od strane žene koju je njezin sin dotakao i nasmijao joj se. Unatoč svemu što svakodnevno doživljava, ova majka kroz medije kao i kroz uključivanje u različita udruženja roditelja djece s invaliditetom, pokušava pomjeriti granice te kaže da ne razmišlja je li teško ili nije, bitan je samo cilj, nadalje smatrajući da je posao roditelja u obrazovanju i razvoju djece s invaliditetom jednako bitan kao i posao institucija.  

           

Bezbroj je još primjera stigmatizacije i diskriminacije djece s invalidititetom. Svakodnevno na društvenim mrežama možemo pročitati statuse roditelja koji javno iznose svoje nezadovoljstvo ophođenjem drugih prema njihovoj djeci. Jedan od njih je i primjer Josipe Vrljić, majke djeteta u autističnom spektru, kojoj je od strane majke zdravog i urednog djeteta rečeno da bi 'dijete s invaliditetom trebalo da umre te da takvo stanje nije zdravo za mentalno stanje majke'. To je samo jedno od bezbroj  loših iskustava s kojima se susreće ova hrabra majka, a koja joj daju vjetar u leđa i odlučnost u namjeri da ne odustaje od svakodnevne borbe da uključi svog sina u zajednicu u smislu da ga ne gledaju kao drugačijeg.        

S.B. (izvor tražio anonimnost) ima šestogodišnjeg dječaka s poteškoćama u razvoju, a kako je istakla za sve godine borbe nije sigruna može li izdvojiti 10 osoba koje razumiju kako im je, spominjući da među njima nisu članovi njezine šire obitelji. Smatra da je društvo potpuno neosviješteno za ovu grupu ljudi, ističući kako se posebno razočarala u roditelje 'djece kojima ništa ne fali', a koji nastoje kod nje izazvati osjećaj srama i razočaranja.

Ovom njezinim riječima ide u prilog i nedavni primjer u jednoj osnovnoj školi u Sarajevu, gdje je 11 roditelja ispisalo svoju djecu iz drugog razreda i upisali ih drugu školu, a sve zbog djeteta iz autističnog spektra koje je navodno ometalo nastavu. 

Važna podrška zajednice

Naravno, postoje i pozitivni primjeri koji su tračak svjetla na kraju tunela i nada da se u našem društvu ipak može probuditi empatija za one koji su drugačiji. Martina Stanić, unatoč 100-postotnoj sljepoći jedan je od tih primjera. Nakon uspješno završene osnovne i srednje škole, postala je jedna od najboljih studentica novinarstva, nakon čega je angažirana na Radiopostaji Čapljina. Kaže da je presretna što je uz podršku zajednice dobila priliku da se osjeća kao njezin ravnopravan član. Tako da se zaista sve može kad se hoće.  Ovaj njezin primjer inspirirao je mnoge koji se suočavaju s preprekama u ostvarivanju svojih snova.  

Dakle, inkluzija osoba s invalidtetom zahtjeva sveobuhvatne društvene promjene. Bez njih i dalje će se se lomiti koplja preko leđa onih najslabijih. Svakoj osobi moraju biti osigurana osnovna ljudska prava, mora imati pravo na poštovanje, dostojanstvo i jednake mogućnosti. Nastojmo boriti se protiv svakog oblika predrasuda usmjerenih ka osobama s invaliditetom kako bi u njihovu tmurnu svakodnevnicu unijeli svjetlost.